Šta kada se roditelji rastaju?

Šta kada se roditelji rastaju?

Dijete podjednako voli oba roditelja, svaki ima svoj udio u njegovom životu i oboje mu predstavljaju uzor u ponašanju. Ni zrelije dijete ne može razumjeti vrlo složene međuljudske odnose, a sukobi roditelja unose nemir u djetetov život.

Njihova međusobna optuživanja, ponižavanja, grube riječi ili čak fizički obračuni, utiču na dijete i njegovo duševno zdravlje više nego na odrasle. Što se prije prekine takav odnos, a time i strahovi i napetost, to je za dijete bolje. Dok do razvoda ne dođe, bilo bi najbolje kada bi se roditelji razjašnjavali bez prisustva djeteta. Bez obzira na dob, dijete ne može u potpunosti razumjeti, a još manje uticati na odnose roditelja, iako to nerijetko nastoji svim svojim snagama. Od njega ne treba očekivati da bude svjedok ni sudac u roditeljskim odnosima.

  • Prilagođavanje djeteta na razvod roditelja je dug i bolan proces i može potrajati i do dvije godine.
  • Djeca mlađa od tri godine se najbrže prilagođavaju novonastaloj situaciji, a djeca u dobi od tri do devet godina najteže, jer su emocionalno najosjetljivija na takve promjene i zato i njihovo prilagođavanje najduže traje.
  • Nešto lakše je djeci starijoj od devet godina jer mogu bolje razumjeti prirodu odnosa roditelja, a u toj dobi im mogu pomoći i prijatelji, vršnjaci, rodbina i sl.
  • Burne reakcije se mogu očekivati i u adolescenciji, iako su i adolescenti manje osjetljivi od djece u dobi tri do devet godina. 
  • Dječaci se malo duže i teže prilagođavaju. Naime, većina dječaka živi s majkom pa im nedostaje muški uzor u ponašanju. Može se dogoditi da postanu previše "ženskasti" ili naprotiv, pretjerano buntovni i agresivni, što im također otežava prilagođavanje.
  • Djeca se manje druže s vršnjacima, razdražljiva su, plačljiva ili postaju agresivnija, nesamostalnija, neodgovornija... Nakon razvoda kod većine djece mogu se očekivati slabiji rezultati u školi. Nastavnici se često tuže da su djeca odsutna duhom, djeluju nezainteresovano, ne mogu se koncentrisati na nastavi, tjeskobna su i napeta.

Ponekad je slabiji školski uspjeh posljedica prilika u porodici sa jednim roditeljem koji je preopterećen obavezama i nema vremena za pomoć u učenju i redovno kontrolisanje svog školarca. A ponekad i samo dijete mora obavljati razne kućne poslove umjesto roditelja, pa nema vremena za učenje. Pomanjkanje kontrole nad djecom može stvoriti priliku i za ponašanja koja su društveno neprihvatljiva, kao što je bježanje iz škole, skitnja, laganje, upotreba narkotika i sl. Ako samohrani roditelj može osigurati pomoć okoline, npr. šire porodice, u podizanju djeteta, takva će se ponašanja lako izbjeći. Srećom, većina djece nakon izvjesnog vremena prestaje sa takvim ekscesnim ponašanjima i tek manjem broju to ekscesno ponašanje postaje i životni stil.File 2117

Nažalost, najčešće razvodom braka nisu okončani ni razriješeni nesporazumi među roditeljima, oni se nastavljaju, a pritom se vodi prava borba oko djeteta, s kim će i kako živjeti, kako i na koji način će kontaktirati sa onim roditeljem koji živi odvojeno. Nerijetko roditelji u takvim situacijama zaboravljaju na dijete, međusobno se optužujući pred djetetom. Iznošenje činjenica od strane jednog roditelja o ponašanju, porocima i slabostima drugog roditelja vrlo nepovoljno utiču na dijete i stvara dodatni stres, s kojim se ono teško može nositi, jer najčešće ne razumije situaciju, nemoćno je da utiče na nju, a osjeća se odbačeno od roditelja, usamljeno, zanemareno i nevoljeno... Mnogi roditelji nisu dovoljno svjesni kako takva njihova ponašanja, posebno ako dugo traju, ugrožavaju djetetovo psihičko zdravlje, a ponekad čak i fizičko.

Kontakt djece i roditelja koji živi odvojeno su vrlo važni za dijete jer mu pomažu u prilagođavanju novonastaloj situaciji. Roditelji često nisu svjesni važnosti redovitih osmišljenih i sadržajnih susreta sa odvojenim roditeljima i nerijetko ih osujećuju navodeći da se dijete nakon toga osjeća loše, da je nervozno, neprijateljski raspoloženo ili da ne želi razgovarati o tome kako je prošao taj susret. Ne treba siliti dijete da priča o tome, već treba sačekati da ono samo ispriča ono što ono želi. S vremenom kontakti postaju sve rjeđi, slabiji i emocionalno površniji.

Izgleda da najviše podrške i pomoći u situaciji oko razvoda dijete može očekivati od braće ili sestara, ako ih ima, ili, što je rjeđe, od šire rodbine i prijatelja koji su u sličnoj situaciji. Zbog svega toga što dijete proživljava tokom razvoda, a i kasnije, javljaju se posljedice, ne samo u djetinjstvu, nego i kasnije, u odrasloj dobi.

Djeca razvedenih roditelja imaju nešto drugačiji stav prema braku i porodici, ali i prema životu općenito. Njihovi emocionalni i socijalni kontakti su kraći i površniji, a u seksualne odnose ulaze nešto ranije. Vjerovatnost da će sklopiti brak je manja, a ako se vjenčaju, veća je vjerovatnoća da će se razvesti. Ovo posljednje se može objasniti oponašanjem roditelja koji im služe kao model.

Autor teksta: Sanela Kamarić, diplomirani psiholog